Izmjenama Zakona o parničnom postupku iz 2013. godine („Narodne novine“ broj 25/2013), propisano je da stranke tijekom glavne rasprave mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno tome, sud neće uzeti u obzir.

Ovakvo uređenje znatno je suzilo pravo stranke na iznošenje novota u tijeku postupka. Dok je takvo ograničenje prema dotadašnjem pravnom režimu postojalo tek u žalbenom postupku, od 2013. godine prekluzija je uvedena i u prvostupanjski postupak.

Uvođenje ovog ograničenja imalo je značajne posljedice na parnični postupak. S jedne strane, mogućnost uspješnog zastupanja neukih stranaka pred sudom znatno je pala, a s druge strane, znatno je otežan posao i za odvjetnike. Danas odvjetnici  do zaključenja prethodnog postupka moraju predvidjeti sve moguće smjerove u kojima bi se konkretan parnični postupak mogao razvijati, što često dovodi do nepotrebnog gomilanja isprava u spisu. Sve se češće traže odgode pripremnih ročišta i pokušava se na razne načine odgoditi nastupanje prekluzije. Iako je cilj propisivanja prekluzije zasigurno bio u skraćivanju trajanja parničnih postupaka, ipak je isto u praksi dovelo i do brojnih negativnih posljedica i vrlo strogih tumačenja sudova koji će se dokazi prihvatiti nakon zaključenja prethodnog postupka

Stoga nas je ugodno iznenadilo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijeto u rješenju broj Rev-235/2022-4 od 28. studenog 2023. godine. Vjerujemo da će isto ipak pripomoći ublažavanju dosadašnje (pre)rigorozne sudske prakse nižih sudova.

Naime, prema spomenutom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, ako se radi o dokazu predloženom radi utvrđenja pomoćnih činjenica odnosno kojim se može utvrditi posredno relevantna činjenica i time provjeriti vjerodostojnost iskaza svjedoka i zastupnika po zakonu druge stranke koji su saslušani tijekom glavne rasprave, dakle, nakon zaključenja prethodnog postupka, tada sud ne može odbiti izvođenje takvog dokaza iako je taj dokaz predložen nakon zaključenja prethodnog postupka.

U konkretnom je predmetu sud odbio prijedlog za izvođenje dokaza uvidom u SMS komunikaciju između tužitelja i svjedoka, koji je dokazni prijedlog tužitelj predložio nakon zaključenja prethodnog postupka, tj. nakon saslušanja tog svjedoka i drugih svjedoka na glavnoj raspravi, sve kako bi se provjerila istinitost onoga o čemu je taj svjedok iskazivao, pa stoga sud nije mogao odbiti provođenje tog dokaza. Uputa Vrhovnog suda prvostupanjskom sudu bila je da izvede dokaz uvidom u predmetnu SMS komunikaciju te da ocijeni vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka (i) temeljem te komunikacije.

Veselimo se vidjeti kakav će utjecaj ova odluka u budućnosti imati na postupanje sudova prvog stupnja.